Iako sam već jednim dijelom pisao o društvu Vril u tekstu o društvu Thule, ovaj dio svjetske povijesti, a i povijesti tajnih društava toliko je intrigantan da zaslužuje da mu posvetim još malo pažnje. Inspirirala me knjiga koju sam nedavno imao prilike pročitati , «Nevidljivi orao-povijest nacističkog okultizma» autora Alana Bakera, pa stoga evo priče o društvu Vril. Društvo Vril ili tzv. Svijetla loža kombinirala je političke ideale Illuminata sa hinduskim misticizmom, teozofijom i Kabalom. Njegova povijest ide paralelno s društvom Thule, samo što društvo Vril ima daleko veći utjecaj, fondove, a i kombinira okultizam i znanost.  Osim potrage za podzemnom utopijom ispod himalajskih planina, Vril se bavi i pronalaženjem načina inkorporacije mistične «vril» energije u vojnu industriju. Provodeći istraživanje za svoju knjigu «Jutro magičara», autori Jacques Bergier i Louis Pauwels došli su do zanimljivog podatka. Dr. Willy Ley jedan od vodećih svjetskih znanstvenika na polju raketne znanosti koji je 1933. pobjegao iz Njemačke o društvu Vril je rekao: pripadnici ovoga društva vjeruju da poznaju tajno znanje koje bi im omogućilo pretvaranje vlastite rase u rasu nadljudi duboko u utrobi zemlje. To bi činili posebnim metodama koncentracije i  cijelim sustavom unutarnje gimnastike. Teoretičari zavjere posebno vole ovaj podatak, jer im omogućuje razvijenije teorija o skrivenim nacističkim gradovima ispod površine Zemlje. Navedene metode koncentracije vjerojatno su bile bazirane na duhovnim vježbama Ignatiusa Loyole. Jezuitske tehnike koncentracije i vizualizacije nalikuju u mnogočemu tehnikama koje se koriste u okultne svrhe, posebno u šamanskim kultovima i tibetanskom budizmu. Nacisti su duboko štovali ove jezuitske duhovne vježbe, za koje su vjerovali da su poslane od strane drevnih Gospodara Atlantide. Okultisti toga vremena znali su da je Loyola baskijskog podrijetla, za koje se vjerovalo da su ostaci atlantiđana. Društvo Vril je vjerovalo da tko god bude ovladao moćima Vrila, postat će gospodar samoga sebe, drugih ljudi i cijeloga svijeta. Vjerovali su da će se svijet promijeniti a «Gospodari» izroniti iz središta Zemlje.  Ukoliko se ne uspostavi savez i ne postane «Gospodarom», vjerovali su da će i oni zapasti u ropstvo. U knjizi «Nepoznati Hitler» se navodi: U Berlinu Haushofer je utemeljio «Svijetlu ložu» ili društvo Vril . Cilj ove Lože je istražiti podrijetlo arijevske rase i provoditi vježbe koncentracije kako bi se probudile sile «Vrila».  Haushofer je bio student ruskog magičara i metafizičara Georga Gurdjieffa. Obojica su tvrdila da održavaju kontakte sa tajnim tibetanskim ložama koje posjeduju tajnu «nadljudi». Loži su pripadali Hitler, Aalfred, Rosenberg, Himmler, Goring i hitlerov osobni liječnik dr. Morell Poznato je da su Hitlera željeli kontaktirati i Crowley i Gurdjieff. Hitlerove neobične moći sugestije postaje shvatljivija ako se ima na umu da su mu bila dostupne Gurdjieffove psihološke tehnike, koje su se bazirale na učenjima Sufija, tibetanskih Lama izen učenjima japanskog društva «Zeleni zmaj».

Vril energija i Crno Sunce

Vjerovalo se da se vril energija može dobiti iz Crnog Sunca, velike lopte «Prima Materije», koja navodno postoji u središtu  Zemlje i daje svjetlo Vril-ya rasi, te zrači radijacijom u obliku vril energije. Društvo Vril je vjerovalo da su Arijevci izvorni biološki nasljednici Crnog Sunca. Ova sila vila je poznata od davnina pod raznim imenima: Chi, Ojas, Vril, Astralno svjetlo, Orgon i dr. U raspravi o  28 stupnju «Starog i prihvaćenog slobodnozidarskog škotskog reda»  zvanom Vitez Sunca ili Upućeni Princ, Albert Pike kaže: «U prirodi postoji jedna moćna sila, i čovjek bi, kada bi je posjedovao i znao usmjeriti, mogao revolucinizirati i promijeniti  čitav svijet». To je sila koju su Nacisti i njihovi okultni krugovi očajnički osloboditi i usmjeriti na svijet i za koju je društvo Vril vjerovalo da je posjeduje Hitler, kao manifestacija «Velikog Posla» propagiranog od strane  Upućenih iz raznih tajnih društava kroz godine. Društvo Vril oslanjalo se na vrlo stare arhetipe koji su već bili u umovima magičara i alkemičara, zaogrnute idejom ponovnog oživljavanja okultnog  i znanstvenog napretka. Ideja mutacije i transformacije u višu formu «čovjeka-boga» zaživjela je kroz opise rase Vril-ya u Buller-Lyttonovoj «Nadolazećoj rasi». Lytton je i sam bio pripadnik Rozenkrojcera (Rosicrucians), a samim time i upoznat s arkansko-ezoteričnim filozofijama (i tijekovima najvećih znanstvenih napredaka današnjeg doba)

Leteći tanjuri pogonjeni Vril energijom i druga tajna oružja

Možda najnevjerojatnije priče o društvu Vril su one o navodnom tajnom nacističkom programu proizvodnje letećih tanjura. Pretpostavlja se da je društvo Vril uspostavilo kontakt s «Tajnim Vođama» rase Vril-ya koji su u tajnosti započeli suradnju njemačkim znanstvenicima u drugoj kasnih 1920.-ih Još 1936. Hitler je slao timove speleologa u pećine i rudnike širom svijeta  u potrazi za rasom Vril-ya Nacisti su također istraživali i Antartiku tijekom 1937. i 1938. godine u potrazi za rupom Južnog pola i navodno su imali uspjeha, poput admirala Byrda u otkrivanju ovih otvora. Neki kažu da su baš na ovome mjestu Nacisti uspostavili kontakt s «Nepoznatim nadljudima» koji su živjeli u «Duginom gradu» U svojoj kontroverznoj prezentaciji «NLO tajne Trećeg Reicha», Vladimir Terziski povezuje vanzemaljce i njemačka tajna društva poput «Templehoffa», «Thule», «Vril» i Crnog Sunca. Terziski spominje svojevrsnu «vanzemaljsku rasu učitelja», koji su u tajnosti počeli surađivati s pojedinim nacističkim znanstvenicima u krajem 1920-tih u  podzemnim bazama gdje su ih upoznavali sa svojim konceptima filozofskog, kulturalnog i tehnološkog napretka. (tzv «Dugina zavjera ili zavjera duge»).Kako Terziski navodi, Nacisti su uz pomoć vanzemaljske inteligencije ovladali antigravitacijskim  svemirskim letom, uspostavili svemirske stanice, ovladali putovanjem kroz vrijeme i   proizveli svemirski brod koji je mogao putovati warp brzinama. U isto vrijeme vanzemaljci su širili svoje dijabolične ideje kroz društva Vril i Thule. Terzinski sugerira da je istraživanje antigravitacije započelo  u Njemačkoj u 20-tim godinama prošlog stoljeća konstruiranjem prvog hibridne  antigravitacijske kružne letjelice, RFZ-1, koju je konstruiralo društvo Vril. U razdoblju od 1942-1943 napravljena je cijela serija antigravitacijskih strojeva, a sve je kulminiralo navodnom izgradnjom 350 stopa dugačke letjelice  oblika cigare nazvane Andromeda- svemirska stanica, u hangaru za izgradnju cepelina. Iako je teško povjerovati u ove priče na granici naučne fantastike neke činjenice i dan danas golicaju maštu teoretičara zavjera ali i znanstvenika.  Naime, društvo Vril nije radilo samo na projektima izgradnje «letećih tanjura, već  je bilo i duboko umiješano u izgradnju i drugih egzotičnih oružja o čijem postojanju itekako postoje dokazi, poput raketa V1 i V2, višecjevnog bacača raketa, puške sa noćnom nišanom nazvane «Vampir» i niza eksperimentalnih, ali i funkcionalnih aviona na mlazni pogon. Nagađalo se da Nacisti rade na izgradnji nuklearne bombe i eksploataciji nuklearne energije, a kad tome pridodamo i činjenicu da je društvo Vril neumorno tragalo za alternativnim izvorima energije uslijed nedostatka naftnih derivata, priča dobiva na težini. U kontekstu ondašnjeg vremena, sva ova tehnološka postignuća mogu se usporediti kao kad bi danas preko noći konvencionalna oružja zamijenili laserskim, topovima plazme i kiborzima, dok su neka od postignuća onoga doba i dan danas neprevaziđena. SS E-IV (Entwicklungsstelle 4), jedinica za razvoj SS-ovskog okultnog reda Crno Sunce, navodno je 1939. godine razvila revolucionarni elektromagnetski gravitacijski motor koji je poboljšao Hans Colerov stroj na slobodnu energiju pretvorivši ga u energetski pretvarač. Kasnije su ga uparili sa Van De Graafovim generatorom i Marconievim vrtložnim dinamom (sferični spremnik od merkuruja) kako bi proizveli  rotirajuće elektromagnetsko polje velike snage koje je reduciralo masu i utjecalo na gravitaciju. Osmislilo ga je  Thule Triebwerk i trebao je biti stavljen u posebno dizajniran disk. Još od 1935. društvo Vril i Thule tražili su pogodne lokacije za testiranje ovih strojeva i pronašli ih u sjeverozapadnoj Njemačkoj koja je bila poznata i pod nazivom Hauneburg. Letjelicu koju su tamo testirali prozvali su jednostavno  H-gerat, što bi u prijevodu značilo Sprava iz Hauneburga. Zbog sigurnosti preimenovali  su ga u još kraće ime –Haunebu , a potom zajedno sa nekim ranijim protoipima zvanim Vril u RZF-5, kada su testne lokacije zamijenili sa lokacijom nazvanom Vril Arado Brandenburg područje za testiranje letjelica.

Ranija letjelica Haunebu1 od koje su konstruirana dva prototipa bila je promjera 25 metara,  imala osam članova posade i mogla postići brzinu od 4,800 km/h, ali na  malim visinama. Kasnija poboljšanja omogućila su razvijanje brzina od 17000km/h, što ne mogu postići ni današnji najbolji mlazni avioni. Let je mogao trajati do 18 sati, a kako bi letjelica mogla odoljeti ogromnim  temperaturama koje nastaju pri takvim brzinama, osmišljena je specijalna zaštitna  legura nazvana «Victalen» (smrznuti dim), koju su osmislili vodeći SS-ovski metalurzi, navodno u 1930-tima. Rani modeli isprobavali su također i prilično veliki 60 mm top sa dvije cijevi zvan skraćeno KSK (KraftStrahlKanone, Top snažne zrake). Neki su mislili da se ovdje radi o iznimno snažnom laseru, ali nije bilo tako. Nijemci su ju zvali anakronimom kao , «nešto što  nije iz ovog vremena ni mjesta». Kada su 1945. godine letjelicu Vril7 srušili Rusi među ostacima su pronašli nešto što je neodoljivo podsjećalo na spomenuti top. Ostaci od volframa  nakon rata su identificirani kao –spojene kugle koje su formirale kaskadne oscilatore spojene na dugocijevnu transmisijsku polugu oko koje su bile omotane spirale  ili zavojnice od volframa kako bi se proizveo snažni izboj energije dostatan da probije četiri neprijateljska oklopa debela 100mm. Ovako veliki top destabilizirao je disk i kasnije je zamijenjen strojnicama ili protuavionskim topovima. Haunebu 1 prvi puta je poletio 1939. godine i napravio ukupno 52 probna leta. 1942. nešto veći Haunebu2 promjera 26 metara bio je spreman za probni let. Imao je 9 članova posade i mogao postići brzine od 6000 – 21000km/h, te letjeti 55 neprekidnih sati. Oba su, kao i kasnije proizveden Haunebu2 Do-Stra imali  toplinske štitove od Victalena i u razdoblju od 1943-1944 napravili ukupno 106 probnih letova. Dolaskom 1944. godine  testiran je usavršeni ratni model Haunebu II Do-Stra (Dornier STRAtospharen Flugzeug/stratosferska letjelica). Napravljena su dva prototipa. Ovi divovski strojevi visoki nekoliko katova imali su posadu od 20 ljudi, te mogli postići nadzvučne brzine iznad 21 000km/h. SS- je nastojao izraditi tendere za serijsku proizvodnju i u Junkersu i Dornieru, ali kasnije je ipak izabran Dornier. Kraj rata onemogućio je proizvodnju  serijskih modela, ali je zato konstruiran prototip 71 metar u promjeru zvan Haunebu3. Navodno je baš ova letjelica kapaciteta 32 člana posade, koja je razvijala brzine do 40 000km/h i mogla ostati u zraku i po nekoliko tjedana, poslužila krajem rata za evakuaciju pripadnika društva Thule i Vril.  Razvijani su planovi i za Haunebu 4, ali prototip nikada nije konstruiran. Zvuči li vam ovo sve nevjerojatno, pogledajte neke od slika autentičnih letjelica s dokazanim postojanjem.