Sveto koplje ili «koplje sudbine» je navodno koplje kojim je proboden Isus Krist. Vjeruje se da tko god posjeduje ovo koplje će vladati svijetom, stoga je u okultnim društvima iznimna magijska vrijednost ovog predmeta. Tijekom 1000 godina povijesti 45 vladara je tvrdilo da posjeduje ovo koplje. Konstantin Veliki tvrdio je da ga je koplje vodilo do providnosti. Franački general Karl Martel koristio je ovo koplje u bitkama, a car Charlemagne je živio i spavao u neposrednoj blizini koplja i izvojevao 47 pobjeda koje je pripisao moći koplja. Legenda je ponovno  zaživjela  za vrijeme nacističke vladavine, jer je Hitler ugledavši ovo koplje u bečkom muzeju doživio mistično iskustvo i osjetio njegovu moć, te bio odlučan u svojoj namjeri da ga posjeduje. 30. travnja 1945. kada se Hitler navodno ubio, koplje je došlo u posjed saveznika. Nakon nekoliko mjeseci saveznici su bacili atomsku bombu na Hirošimu i Nagasaki. No imajući u vidu da je koplje trenutno u posjedu Muzeja Habzburške riznice u Beču, možemo reći da  su navedene tvrdnje naklapanja,  jer bi slijedeći tu logiku Austrija vladala svijetom. Najnovija istraživanja koja je financirao "National Geographic" , a  kojima sam ja sklon vjerovati  uspjela su dokazati da oblik vrha koplja  nije Rimski, već datira iz  ranog srednjovjekovlja. Također, u neko doba u srednjem vijeku učvršćivan je žicom, što je otežalo procjen, no ovo zasigurno nije koplje kojim je proboden Krist. najvjerovatnije je riječ o pokušaju obmane jevnosti slično  Torinskom platnu. Radi usporedbe, dolje su slike tipičnih rimskih vrhova koplja iz razdoblja Krista.

Čim je Salomon sjeo na prijestolje, započeo je s gradnjom hrama. Zaposlio je 70.000 nosača tereta, 80.000 tesara kamena u planini, 3.600 nadstojnika. Sve se radilo rukama i oruđem koje su u ona vremena poznavali (željezno doba).
Na mjestu na kojem je Salomon dao graditi hram danas stoje dvije muslimanske džamije, Omarova džamija i džamija Al-Aksa.
Vojska babilonskog kralja Nabukodonozora 587. godine pr. Krista osvojila je zidine Jeruzalema, zapalila Hram i potpuno ga razorila. Na povratku iz progonstva Salomonov je hram ponovno sagrađen. U Kristovo doba novi raskošni jeruzalemski hram podigao je kralj Herod. Hram su ponovno razorili Rimljani 70. godine poslije Krista. Danas je jedini vanjski ostatak starog Hrama Zid plača, mjesto molitve i hodočašća Židova.
 

Prema biblijskom izvještaju, Salomon (sredinom 10. st. pr. Kr.) nasljeđuje svoga oca Davida pri čemu je valjalo eliminirati čitav niz pretendenata na prijestolje ostarjeloga kralja, uglavnom Davidove starije sinove. Nakon što je konačno preuzeo vlast, Salomon je mogao iskoristiti prednosti velikoga i sigurnoga kraljevstva kakvo mu je ostavio otac, te se nije morao upuštati u ratne pohode. U njegovo je doba, stoga, cvala trgovina, posebice s okolnim krajevima, poput Libanona i Arabije. To se dobro vidi u izvještaju o gradnji hrama za koji su dovezeni drveni dijelovi upravo od libanonskog cedra. Tolike veze s okolnim zemljama dovele su i do jačeg stranog utjecaja na njegovo kraljevstvo, pa ga biblijski pisac između redaka optužuje da je dopustio prodor tuđih religija. Posebna osobina pripisana Salomonu bila je mudrost, te je čašćen kao pravedan sudac. Poznata je epizoda s dvije mlade majke od kojih je jednoj dijete umrlo na porodu. Obje su sada tvrdile da je jedino preživjelo dijete njihovo. Salomon poziva da se dijete presječe na pola, te se svakoj dade polovica. Tada se jedna od njih odriče prava na dijete, a Salomon presuđuje da je dijete njezino. Zbog toga će se u biblijskoj tradiciji njemu pripisati tzv. mudrosne knjige, iako nastaju mnogo kasnije.

Osim jeruzalemskog hrama Salomon je gradio i drugdje u svome kraljevstvu, no čini se da su njegovi ambiciozni graditeljski pothvati iziskivali prevelika davanja od naroda, pa je nakon njegove smrti došlo do pobune i podjele kraljevstva na sjeverno i južno.