Dugo sam razmišljao o objavljivanju ovog posta i o tome da li on uopće spada u domenu tajnih društava, no oni najuporniji, čitajući ovaj post (i njegove nastavke) ipak će doći na svoje. Ujedno se ispričavam zbog opsežnosti tematike, no to je jedini način da neke ideje stavim u pravilan kontekst. Stoga -dragi čitatelji izdržite!

Krugovi u žitu, vanzemaljske otmice, sivi i zeleni došljaci s drugih planeta ili dimenzija stvari su koje su oduvjek golicale maštu ne samo pisaca znanstvene fantastike, već i mnogih new-age fanatika koji vjeruju da nismo sami u svemiru. Doduše, bilo bi krajnje egoistično tvrditi da među milijardama galaksija i još više zvijezda i planeta samo Zemlja pruža uvijete za život. Život je sam po sebi tolika misterija i blagoslov da ne trebamo ići toliko daleko u svemir i astrobiologiju da bi ustvrdili da se život može razviti u najčudnijim i najekstremnijim uvijetima...dovoljno je promotriti samo naš planet Zemlju. Organizmi prikladno nazvani "ekstremofili" popunili su gotovo svaki kutak našeg planeta, gdje bi većina ljudi i sličnih naprednijih organizama nestala u trenu.

Ekstremofili žive duboko ispod površine arktičkog leda pri iznimno niskim temperaturama, ispunjavaju dubine Marijanske brazde gdje nikada nije doprlo sunčevo svjetlo, a pritisak je toliki da drobi čak i kamen u finu prašinu. Postoje i vrste ekstremofila koji žive blizu vulkanskih grotla i "hrane" se sumporom, a pronašli su i oblike gljiva u rudokopima u Rusiji koje žive bez sunčeva svjetla i bez prisustva zraka. "Najekstremniji" ekstremofili žive čak i blizu izvora radioaktivnog zračenja i štoviše hrane se radioaktivnim elemntima. Sve gore navedeno, znanstveno je dokazano...Imajući sve navedeno u vidu, zašto se onda život ne bi mogao razviti i drugdje u svemiru, ne samo na planetima sličnim Zemlji, već i onima na kojima je život kakav poznajemo nezamisliv. Možda neki slični ekstremofili žive u oceanima zakopanim ispod kilometara leda na Jupiterovom mjesecu Europa? Možda sve vrvi od života blizu vulkanskih grotlova mjeseca Calisto koji je ujedno i vulkanski najaktivnije tijelo u sunčevu sustavu....Doduše, po sadašnjim spoznajama bili bi to primitivni jednostanični organizmi, no život je život, a ovi organizmi bili bi prvi poznati izvanzemaljci. No, složenijim oblicima života, pa čak i onim inteligentnim zasigurno nije blagoslovljena samo Zemlja. Problem je u tome što su udaljenosti između pojedinih galaksija, zvijezda i planetarnih sustava toliki, da je prema zakonitostima danšnje fizike kontakt zasada nemoguć. Čitatelji mi neće zamjeriti što radim ovoliki uvod samo da bih došao do fenomena NLO-a odnosno UFO-a kako ih zovu na "zapadu", jer moramo razjasniti neke stvari. Trudit ću se da ne idem toliko u detalje, jer su o tome već napisane brojne knjige, no nekih zakonitosti fizike moraju biti svjesni i najokorjeliji zastupnici ideje da nas još od pamtivjeka posjećuju bića iz svemira ili drugih dimenzija.

Nemojte misliti kako ovaj fenomen nisam DOISTA temeljito istražio, no služit ću se pojednostavljenim činjenicama, inače bi ovaj blog bio namjenjen isključivo studentima MIT-a i inim astrofizičarima. Konceptu poznatog o svemiru najbliže se približio svima poznati Einstein koji je svojom teorijom relativiteta brzinu svjetlosti do današnjeg dana načinio konstantom ustvrdivši da ništa u svemiru ne može putovati brzinom većom od brzine svjetlosti. Zasad brzinom svjetlosti putuju samo fotoni, a čestice s masom o tome mogu samo sanjati. Dakle, kada bi neograničeni i sam po sebi fantastični ljudski um nadišao i ovu "prepreku" i uspio se lansirati u svemir brzinom svjetlosti, bile bi mu potrebne godine i godine da stigne do svoga odredišta. Pretpostavljajući da se planeti vrte oko matične zvijezde, do najbliže zvijezde Zemlji (osim Sunca), a to je Alpha Centauri C bilo bi nam potrebno putovati 4,2 godine brzinom svjetlosti....Kada bi sve to i uspjeli, možda bi smo naišli na sustav bez ijednog planeta, ili sa planetima sličnim Neptunu, Jupiteru na kojima bi inteligentan život bio u potpunosti nemoguć. U najbolju ruku mogli bismo se nadati već spomenutim ekstremofilima, ukoliko ih uopće ima. Stoga su se znastvenici okrenuli ideji odašiljanja "poruke u svemir" , prije nego li tamo pošalju prve zemaljske ambasadore. Odgovor je u radiovalovima. Radiovalovi su po strukturi vrlo slični svjetlosti, stoga i putuju istom brzinom do svoga odredišta. Opet ću za primjer uzeti najbližu zvijezdu, odnosno Alpha Centauri C. Da bi do nje poruka kodirana u radiovalovima stigla, potrebno je 4,2 godine, a pod pretpostavkom da nam "netko" i odgovori potrebno je daljnjih 4,2 godine da "odgovor" doputuje natrag, dakle 8,4 godine za jednostavnu "SMS" poruku. Nadalje, svi radiovalovi (radijski i televizijski) već putuju svemirom....dakle najdalje su došli Marconijev prvi radijski prijenos i prvi TV prijenos Hitlerove olimpijade iz 1936....da li želimo uopće da takve poruke budu pioniri komuniklacije Zemlje i drugih civilizacija?

Sustav radioteleskopa u Ohiu popularno nazvani "Veliko uho" već desetljećima odašilju i primaju poruke putem radiovalova u svemir. Znanstvenik Jerry Ehman uzbudio je javnost 15. kolovoza 1977. primjetivši nešto što bi moglo biti prva poruka iz dalekog svemira. Od uzbuđenja, na papiru na kojem je bio isprintan spomenuti signal napisao je "WOW", te je signal zauvijek dobio svoje popularno ime. No, znanstvena zajednica bila je poprilično skeptična jer je to bio i jedini takav signal ikad primljen. Sumnajući da bi napredna inteligencija ovaj signal odaslala samo jednom i nikada više, odbacili su ovaj fenomen kao mogući dokaz postojanja izvanzemaljskih civilizacija. Da bi došao do fenomena "neidentificiranih letećih objekata" morat ću vas još malo udaviti astrofizikom i mogućnostima svemirskih putovanja, stoga izdržite još malo.

U svom kozmološkom modelu iz 1917. Albert Einstein uvodi u gravitacijske jednadžbe hipotetsku odbojnu silu, uz koju se pojavljuje i pojam kozmološke konstante. Svrha ove odbojne sile je bila da poništi efekte privlačne gravitacijske sile, čime se stvaraju teoretske osnove za postojanje statičnog svemira, kakvim ga je Einstein zamišljao. Dans i djeca znaju da se svemir u stvari neprekidno širi, no znanstvenici su još godinama razbijali glavu da to i dokažu.Prvi u tom smjeru otišao je 1922. ruski meteorolog Alexander Friedmann koji je pronašao rješenje Einsteinovih gravitacijskih jednadžbi bez uvođenja kozmološke konstante. Friedmann je pokazao da svemir može biti u stanju širenja, što bi neutraliziralo sveprisutnu privlačnu gravitacijsku silu. Još dalje je otišao Edwin Hubble koji je promatrajući nebo 1929. godine otkrio novu galaksiju, te zauvijek utišao one koji su mislili da je svemir velik koliko i naša galaksija "Mliječni put". Hubble je također otkrio i proporcionalnost između udaljenosti pojedine galaksije i njenog crvenog pomaka. Ova pojava je nazvana Hubbleov zakon, no da ne idem u širinu, poanta je slijedeća: što je galaksija udaljenija, brže se udaljava od nas. Dvadesetak godina poslije, tri engleska fizičara - Fred Hoyle, Hermann Bondi i Thomas Gold, sada već shvaćajući da se svemir širi predlažu "teoriju stalnog stanja" po kojoj se svemir stalno širi, a nova materija spontano nastaje u prazninama. Novonastala materija se akumulira i tvori nove zvijezde. Po ovoj teoriji, daleke i bliske galaksije bi trebale izgledati statistički jednako. Ova teorija bila je suprotna teoriji "Velikog praska" koju je zastupao George Gamow koji je tvrdio da je svemir nastao iz singulariteta, no trebale su proći još mnoge godine da bi čovjek postao tehnološki dovoljno napredan da to i dokaže. U proljeće 1964, Arno Penzias i Robert Wilson, istraživači pri Bell Laboratories, otkrili su, mjereći razinu šuma s neba, neočekivani mikrovalni signal čija je ekvivalentna temperatura bila oko 3.5 K. Signal je dolazio iz svih smjerova neba podjednako. Ovo je bila potvrda ideja Georga Gamowa jer je zračenje točno odgovaralo zračenju crnog tijela pri temperaturi od oko 3 K. Nekoliko desetljeća kasnije, 1992, umjetni satelit COBE je otkrio male varijacije u temperaturi pozadinskog zračenja. Te varijacije potječu od kvantnih fluktuacija vakuuma u vrijeme Velikog praska....

 
Temperatura svemira je svugdje gotovo identična. Uvažavajući činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta, svemir se morao širiti brzinom svjetlosti, na temelju čega se izračunavala i starost i veličina svemira. U tom slučaju, svemir bi bio topliji u blizini žarišta "eksplozije", a hladniji na vanjskim rubovima. Da pojasnim: zamislite kadu punu hladne vode u koju dolijevate vruću vodu...dokse molekule vode ne distribuiraju ravnomjerno, voda bi bila toplija kod izvora vruće vode, te bi se postepeno ujednačavala. No, kao što rekoh, temperatura svemira SVUGDJE je ista. To znači da je svemir trenutačno ispunio sav "prostor", što nalaže da se širio brzinom puno većom od brzine svjetlosti. Kako je to moguće? Svemirom vladaju četiri sile: slaba nuklearna, jaka nuklearna, elektromagnetska i gravitacijska. Na račun toga moj novi idol u astrofizici je dr. Michio Kaku, koji je u svojim shvaćanjima svemira prejebo (oprostite na izrazu) i samog Hawkinga koji mi je do sada bio uzor. On vjeruje da su ove četiri sile (plus tamna energija) u vrijeme dok je svemir bi singularitet bile povezane u jednu "supersilu" koja je omogućila širenje svemira brzinama većim od svjetlosti, odnosno trenutačno. Isti fizičar tvrdi da je atom jedina čestica koja može biti u isto vrijeme na dva ili više mjesta....(također dokazano), što zadire u problem više dimenzija. Naime, na taj način atom u jednoj dimenziji može tvoriti molekulu, recimo ugljika, a u drugoj molekulu silicija...ali o tome u narednim postovima. Znam da sam dosadan s ovolikim uvodom, ali svi ufolozi i skeptici bit će na kraju zadovoljni, stoga do slijedećeg posta toliko....